петак, 13. август 2010.

Žene koje trče s vukovima

Jeste li se ikad pitali kako ste uspeli završiti u tako čudnoj porodici kao što je vaša? Ako ste ikada živeli kao autsajder, kao ponešto čudna ili drugačija osoba, ako ste samotnjak, neko tko živi na rubu glavne struje, onda ste patili. Pa ipak, dođe i vreme kad treba otići od svega toga i iskusiti drugačije gledište, vratiti se natrag u zemlju u kojoj živi vlastita vrsta.

Neka više ne bude patnje, ne pokušavajte više otkriti gde ste pogriješili. Tajna toga zašto ste se rodili kome ste se rodili završena je, finis, terminado, gotova. Odmorite se na tren n i osvježite se vetrom koji dolazi iz vaše domovine.

Godinama već žene koje u sebi nose mitski život arhetipa Divlje žene tiho jauču: „Zašto sam toliko drugačija? Zašto sam se rodila u takvoj čudnoj porodici?“ Kad god im je život hteo proklijati, neko se našao da posoli zemlju kako ništa ne bi moglo rasti. Osećaju se izmučene svim propisima protiv svojih prirodnih želja. Ako su deca prirode, onda ih drže pod krovom. Ako su naučnice, onda im kažu da trebaju biti majke. Ako žele biti majke, onda im kažu da bi se trebale potpuno uklopiti u tu ulogu. Ako žele nešto učiniti, onda im kažu neka budu praktične. Ako žele stvarati, onda im kažu da nema kraja ženinim kućnim poslovima.

Koji put pokušavaju biti dobre, već prema tome koji su standardi najpopularniji, a tek posle shvate što uistinu žele, kako uistinu moraju živeti. Tada proživljavaju bolne amputacije, jer moraju napustiti obitelj, brak kojem su se zavetovale do kraja života, posao koji je trebao biti odskočna daska za nešto što još više zatupljuje, ali je bolje plaćen. Ostavljaju snove razasute po putu.

Često su te žene umetnice koje pokušavaju biti razumne i provesti osamdeset posto svoga vremena radeći nešto što ubija njihove svakodnevno kreativne živote. Premda tih scenarija ima beskraj, jedna je stvar uvek ista: rano su ih već istakli kao „drugačije“ sa negativnim predznakom. Zapravo su strastvene,posebne, radoznale i razmišljaju na pravi, instinktivni način.

Dakle, odgovor na pitanja: Zašto ja?, Zašto baš ta porodica?, Zašto sam toliko drugačija? glasi, naravno, da na njih nema odgovora. Pa ipak, egu treba nešto što će prožvakati pre nego što odustane, pa bez obzira na to, nudim tri odgovora . (Možete odabrati koji god vam se svidi, ali morate odabrati bar jedan. Većina ih odabere onaj zadnji, ali bilo koji je dobar.) Pripremite se. Evo ih.

Rođene smo takve kakve jesmo i to u tim čudnim porodicama u kojima smo izdržale

1)zato (to skoro niko ne poveruje), 2) jer sebstvo ima neku nameru, a naši mali mozgovi su presićušni da bi to mogli shvatiti (mnogima će se ta ideja činiti utešnom) ili 3) zbog sindroma Zalutale zigote (pa…možda da….ali što je to?)

Vaša obitelj misli da ste vanzemaljac. Vi imate perje, oni krljušt. Vaša predstava zabave je šuma, divljina, unutrašnji život, spoljašnja veličanstvenost. Njihova predstava zabave je slaganje peškira. Ako je to tako i kod vas u vašoj porodici, onda ste žrtva sindroma Zalutale Zigote.

Niste nikad čuli za to? E pa, vila Zigota je jedne noći letela nad vašim gradom, a sve malene zigotice u njenoj košari skakutale su i poskakivale od uzbuđenja.

Zapravo ste bili namenjeni roditeljima koji bi vas razumeli,ali je Vila Zigota naletela na turbulenciju u zraku, i hop, ispali ste iz košarice nad krivom kućom. Padali ste, i vrteli se, vrteli se i padali i upali pravo u porodicu koja vam nije bila namenjena. Vaša prava porodica je bila tri kilometra dalje.

Zato ste se zaljubili u porodicu koja nije bila vaša a koja je bila tri kilometra dalje. Oduvek ste želeli da gospodin i gospođa Netković budu vaši pravi roditelji. Verojatno su i trebali biti.

Zato plešete po hodnicima premda potičete iz obitelji televizijskih spora. Zato se vaši roditelji uznemire svaki put kad dođete kući ili nazovete. Brinu se: „Šta će sad učiniti? Prošli put nas je posramila, samo Bog zna šta će ovaj put izvesti. Avaj!“ Prekriju oči kad vas vide, i to ne samo zato što ih zaslepi vaše svetlo.

Sve što vi želite jeste ljubav. Sve što oni žele jeste mir.

Članovi vaše porodice, zbog vlastitih razloga (zbog svojih prioriteta, bezazlenosti, ozleda, mentalnih bolesti ili kultiviranog neznanja), ne znaju biti spontani sa nesvesnim, a vaš dolazak, naravno, izaziva arhetip varalice, onoga koji diže prašinu. Tako pre nego što uopšte sednete zajedno za sto, varalica već divlje pleše uokolo pokušavajući ubaciti kakvu dlaku u porodično jaje.

Premda nemate nameru uznemiriti porodicu, ona će se uznemiriti bez obzira na sve. Kad se pojavite, sve i sva kao da poludi.


Siguran je znak divlje zigote u obitelji kad su roditelji stalno uvređeni, a deca se osećaju kao da nikad ništa ne mogu dobro učiniti.


Ne-divlja obitelj želi samo jednu stvar, ali Zalutala zigota nikad ne uspe otkriti šta je to, a čak i kad bi uspela, kosa bi joj se na glavi uspravila i pretvorila u same uskličnike.

Pripremite se, otkriću vam tu veliku tajnu. Ono što zapravo žele od vas, tu tajanstvenu i velelepnu stvar.


Nedivlji žele dosljednost.


Žele da danas budete tačno onakvi kakvi ste bili juče. Ne žele da se menjate svakim danom, nego da ostanete isti onakvi kakvi ste bili na početku sveta i veka.

Upitajte porodicu želi li doslednost i odgovoriće vam potvrdno. U svim stvarima? Ne, reći će, samo u onim stvarima koje su bitne. Što god bilo bitno u njihovu vrednosnom sistemu, uvek je to anatema divlje prirode žene. Na žalost, „stvari koje su bitne“ njima nisu iste „stvarima koje su bitne“ divljem detetu.

Doslednost u ponašanju za Divlju ženu nemoguća je presuda, jer njena snaga leži u prilagođavanju promeni, u inovaciji, plesu, zavijanju, režanju, dubokom instinktivnom životu, kreativnoj vatri. Ona ne pokazuje doslednost jednoličnošću, nego kroz svoj kreativni život, kroz stalno zapažanje, brzookost, prilagodljivost i spretnost.


Kad bismo morali navesti jednu stvar koja Divlju ženu čini onom koja jeste, to bi bila njena respondibilnost, sposobnost da odgovara na podražaje. Njeni percpetivni i spretni odgovori dosledan su zavet kreativnim silama, bio to Duende, zloduh koji se skriva iza strasti,ili Lepota, Umetnost, Ples ili Život. Njeno je obećanje nama, ako ga ne iskrivimo, da će nas terati da živimo. Ona će nas odgovorno i dosledno terati da živimo punim životom.

Tako Zalutala zigota obećaje vernost svojem unutarnjem divljem sopstvu, a ne svojoj porodici. Zato se oseća rastrzanom. Majka vučica drži je za rep, a zemaljska porodica je drži za ruke. Ubrzo urla od boli, reži i grize sebe i druge, i napokon, smrtna tišina. Pogledajte je u oči i vidite nebeske oči, oči osobe koja više nije tu.


Iako je socijalizacija važna za dete, ubiti unutrašnju kreativnost znači ubiti dete. U zapadnoj Africi shvataju da oštrina prema detetu natera dušu da se povuče iz tela, kojiput na par koraka, a koji put na nekoliko dana hoda.

Premda se potrebe detetove duše moraju uskladiti sa potrebama za sigurnošću i fizičkom negom, te sa brižljivo ispitanim predstavama o „civilizovanom ponašanju“, uvek mi je žao onih koji se prepristojno ponašaju, uvek u očima nose onaj pogled „blede duše“. Nešto nije u redu. Zdrava duša većinu vremena prosijava iz osobe, a koji put upravo plamti iz nje. Kada je ozleda jaka, duša beži.

Koji put odluta ili odjuri tako daleko da se moramo vešto umiljavati kako bismo je privukli natrag. Mnogo vremena mora proći pre nego što takva duša stekne dovoljno poverenja da se vrati, no to se može postići. Za povratak je potrebno nekoliko sastojaka: golo poštenje, izdržljivost, nežnost, ljubaznost, izbacivanje besa i duhovitost. Zajedno oni čine pesmu koja dušu priziva natrag kući.


Koje su potrebe duše? One se nalaze u dva carstva: carstvu prirode i carstvu kreativnosti. U tim carstvima živi Na’ashje’ii Asdzaa, Paučica, Boginja stvaranja naroda Navajo, koja pruža psihičku zaštitu onima koji je traže. Ona je zadužena da dušu nauči zaštiti i ljubavi prema lepoti.

Koja je temeljna hrana duše? Pa, to se razlikuje od osobe do osobe, ali evo nekih kombinacija. Smatrajte to psihičkom makrobiotikom. Nekim ženama su vazduh, noć, sunce i drveće osnovne potrebe. Druge će zasititi jedino reči, papir i knjige. Trećima su nužno potrebne boje, oblici, senke i glina. Neke žene moraju skakati, sagibati se i trčati, jer njihove duše žude za plesom. Druge pak žude samo za mirom oslanjanja na drvo.

Postoji još jedna tema kojom se valja pozabaviti. Zalutale zigote nauče preživljavati. Teško je provesti godine i godine među ljudima koji vam ne mogu pomoći da procvetate. Veliko je postignuće kad možete reći da znate preživljavati. Mnogima to već samo po sebi daje moć. Međutim, dođe trenutak u procesu individuacije kad su pretnje ili trauma uglavnom prošlost. Tada je vreme da se pređe na sledeću fazu, nakon preživljavanja, a to je vidanje i bujanje.

Ako samo preživljavamo, a ne težimo bujanju, ograničavamo se i upola smanjujemo našu energiju prema nama i našu moć u svetu. Može se dogoditi da se osoba toliko ponosi time što preživljava, da to dovodi u opasnost daljnji kreativni razvoj. Koji put se ljudi boje poći dalje od statusa nekoga ko je preživio, jer to je upravo to- status, razlikovno obeležje, jedno od onih postignuća koja govore: „Samo da znaš, možeš se kladiti, sto posto“.

Umesto da preživljavanje učinimo središtem života, bolje ga je rabiti kao jedno od mnogih odličja, ali ne i jedino. Ljudi zaslužuju da plivaju u lepim sećanjima, kolajnama i odlikovanjima zato što žive, zato što uistinu žive i pobeđuju. Kad pretnja nestane, moguća zamka leži u tome da se nazivamo imenim koja smo stekli u najgora vremena u životu. To stvara stanje duha koje nas može sputavati. Nije dobro temeljiti identitet duše jedino na poduhvatima, gubicima i pobedama iz loših vremena. Premda preživljavanje ženu može učiniti čvrstom poput stene, u nekom joj trenutku to počne ograničavati novi razvoj.

Kad žena uporno ustraje na tome „preživela sam“ i nakon što je prošlo doba kad je to bilo krorisno, onda je jasno što valja učiniti. Moramo olabaviti šaku kojom se ta osoba drži za arhetip osobe koja je preživela. Inače ništa ne može nastati. To je kao da mala izdržljiva biljka bez vode, sunčeve svetlosti i hranjivih materija ipak uspe izbaciti jedan mali hrabri i tvrdoglavi list. Uprkos svemu.

Bujati znači sada, kad su prošla ona loša vremena, preći u raskoš i svetlo te tamo cvasti, bujati grmolikim, čupavim, teškim cvetovima i lišćem. Dodelimo sebi radije imena koja nas izazivaju na razvoj kao slobodnih stvorenja. To znači bujati. To nam je i namenjeno.

Biti dete koje je tek preživljavalo duže nego što je to potrebno previše se poistovećuje sa arhetipom ozlede. Bujanje je moguće kad prepoznamo ozledu koju zatim pospremimo u sećanje. Bujanje nam je namenjeno, tu na zemlji. Bujanje, a ne puko preživljavanje, to je naše pravo koje stičemo rođenjem kao žene.

Nemojte se povlačiti i umanjivati ako vas nazovu crnom ovcom, skitnicom, vukom samotnjakom. Oni koji sporo uviđaju, kažu da je nekonformista propast društva. No, već se stolećima pokazuje da biti različit znači stajati na ivici, da je gotovo zagarantovano da će ta osoba napraviti kakav originalan doprinos, koristan i zapanjujući doprinos svojoj kulturi.

Kada tražite savet, nikada ne slušajte one sa sićušnim srcima. Budite ljubazni prema njima, blagosiljajte ih, laskajte im, ali nemojte slušati njihov savet.

Ako su vas ikada nazvali prkosnom, nepopravljivom, bezobraznom, lukavom, buntovnom, neukrotivom, neposlušnom, onda ste na pravom tragu. Divlja žena je u blizini.

Ako vas nikada nisu tako nazivali, još ima vremena. Vežbajte Divlju ženu. Andele! Opet i opet.


Izvor: Žene koje trče s vukovima; mitovi i priče o arhetipu divlje žene, Clarissa Pinkola Estes, Algoritam, Zagreb, 2004.