недеља, 23. октобар 2011.

Kako deca definišu ljubav

Grupi dece u uzrastu od 4-8 godina postavljeno je pitanje: “Šta je ljubav?”
Njihovi odgovori bili su dublji i širi, više nego što je to iko mogao očekivati. I evo šta nam deca kažu:

“Kad vas neko iskreno voli onda taj neko izgovara vaše ime sasvim drugačije. Vi znate da je vaše ime sigurno u njenim ustima.“ – 4 godine

“Ljubav je kada se devojka naparfemiše, a momak stavi na lice kolonjsku vodu i oni onda izađu i mirišu jedno drugo” – 5 godina

“Ljubav je kada izađete sa nekim da jedete pomfrit i date mu većinu svog pomfrita i ne očekujete ništa zauzvrat.” – 6 godina

“Ljubav je ono što vas tera da se smejete čak i kad ste umorni” – 4 godine

“Ljubav je kad moja mama skuva kafu za mog tatu i onda ona prva proba tu kafu, da se uveri da je kafa lepog ukusa” – 7 godina

“Dok sam recitovala pesmu na bini, bila sam jako uplašena. Gledala sam u ljude koji su me gledali i među njima videla moga oca, koji se smejao i mahao mi. On je bio jedini koji je to radio. I više nisam bila uplašena. “ – 8 godina

“Ljubav je kad me moja mama ljubi više nego iko. Vi to ne možete videti, ali ona me ljubi najviše od svih, kad ja spavam” – 6 godina

“Ljubav je kada moja mama, da mome tati najbolji deo pečenog pileta” – 5 godina

“Ljubav je kada vam vaše kuče liže lice, iako ste ga celi dan ostavili samog.” – 4 godine

“Kada volite nekoga vaše trepavice idu gore pa dole i mnogo zvezda izlazi iz vas.” – 7 godina

“Vi stvarno ne trebate govoriti ‘volim te’ osim ako to baš stvarno ne mislite. Ali ako to već mislite, onda to trebate reći puno puta, jer inače ljudi zaboravljaju.” – 8 godina.

петак, 30. септембар 2011.

Proverite - mozda ste već srećni?

1. Ako u vašem životu postoji makar jedna osoba, koja vas je prihvatila, takve kakvi jeste, bez pokušaja da vas menja i oblikuje po svome, od koje imate potpuno razumevanje i na koju možete računati za podršku u teškim trenucima – ta jedna osoba više vredi od 10 poznanika sa kojima večito „gatate“.

2. Ako ste solidnog zdravlja – i ako niste spoznali sve grozote narušenog zdravlja. Prema tome – pomolite se i zahvalite svakog novog jutra i svake večeri.

3. Ako možete uživati u malim i svakodnevnim stvarima i ritualima – ispijanje kafe, slušanje muzike, čitanje knjige, šetnja na svežem vazduhu, posmatranje noćnog neba...

4. Ako možete naći unutrašnji mir i ako noću možete mirno zaspati.

5. Ako imate makar neki izvor prihoda – i ne zavisite finansijski od drugih – sa ili bez radnog staža, danas je to postalo svejedno. Bitno je da možete izgurati mesec i pravilno raspoređiti novac.

6. Ako se možete nasmejati od srca – ako se i dalje zdravo smejete, a ne na silu i preko volje.

7. Ako se možete zabavljati kao malo dete i potpuno se uživeti u igru.

8. Ako vas nije napustila radoznalost, nagon za istraživanjem i učenjem.

9. Ako niste izgubili veru u ljude i sposobnost voljenja, i pored svega ružnog što su vam napravili.

10. Ako nemate potrebu da zalazite u tuđe živote i lečite se uživanjem u tuđim patnjama i „naslađivanjem“ detaljima iz tuđeg života.

11. Ako vam ne treba tuđe odobrenje i „klimoglav“ za sve što nameravate uraditi.

12. Ako se umete odbraniti od negativnih energija kojima ste svakodnevno izloženi.

13. Ako vedrije gledate na budućnost i u vama nastavlja da živi nada.

Srećan si – jer svoj si čovek i nisi izgubio tlo pod nogama. Ne budi neskroman – ne kukaj kako ti,non-stop nešto fali – već imaš dovoljno, ostalo će samo doći – više novih saznanja, više zadovoljstava, boljih ljudi, više novca, novih ljubavi...

POKUŠAVAJ SAMO DA NE IZGUBIŠ TO ŠTO VEĆ IMAŠ U OVOM TRENUTKU.

понедељак, 8. август 2011.

Podsetnik


Za sve koji su rođeni 1950-te, 60-te, 70-te i 80-te!!!!

Za svu decu koja su rođena i preživela 1950-te, 60-te, 70-te i 80-te. Prvo, preživeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je bolela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes. U to vreme upozorenja u stilu "čuvati daleko od dohvata dece" na bočicama sa lekovima, vratima i ormarima nisu postojala. Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampers. Pišali smo u krevet. Kao deca, vozili smo se u autima bez pojasa i vazdušnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolerima. Pili smo vodu iz creva za zalivanje bašte, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Delili smo flašicu Cocte ili Cole sa našim prijateljima i NIKO nije umro zbog toga. Jeli smo mlečne sladolede, beli hleb i pravi puter, pili koktu i sokove koji su i tada bili puni sećera, ali nismo bili debeli zato što smo smo se STALNO IGRALI NAPOLJU. Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po celi dan, skrivača, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, fantoma i svega ostalog što je samo dečja mašta bila u stanju smisliti,sve dok se nije upalila ulična rasveta koje onako nije bilo previše. Neretko, nas niko nije mogao naći po celi dan, pa je i roditeljska pljuska bila dio odgoja a bez zlostavljanja u obitelji. I nikad nije bilo problema... Provodili smo cele dane radeći trkaće daske od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako rešiti problem. Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi. Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa pa smo ipak završavali nekakve škole. Nama nisu prodavali drogu ispred škole...Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne), nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, komputere, Internet, chat rooms....... MI SMO IMALI PRIJATELJE I MI SMO IŠLI NAPOLJE DRUŽITI SE S NJIMA ! Padali smo s drveća, znali se poseći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga. Igrali smo se s lukom i strelom, bacali petarde za Novu godinu,čitali hrpe crtanih romana i sve smo to preživeli bez posledica! Vozili smo se biciklom ili peške dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno! Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. U stvari, bili su često stroži nego sam zakon! Poslednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u istoriji čovečanstva. Naše generacije su dale najbolje inovatore i naučnike do danas. Imali smo slobodu, pravo na greške, uspeh i odgovornost. I naučili smo živeti s tim ! I ti pripadaš toj generaciji?

ČESTITAM! MOŽDA ĆES ŽELETI PODELITI OVO SA OSTALIMA KOJI SU IMALI SREĆE ODRASTI KAO PRAVA DECA, PRE NEGO ŠTO SU ADVOKATI, DRŽAVE I VLADE POČELI ODREĐIVATI KAKO TREBA ŽIVETI !


четвртак, 31. март 2011.

Kako videti širu sliku

SREĆA


Sreća je druga strana nesreće. Ako želite da budete srećni treba da ostanete nesrećni. Ovaj navod izgleda veoma paradoksalno ali nije. Takav je život. Samo nesrećna osoba može biti srećna. Nesretnost stvara situaciju u kojoj se sreća može osetiti.

Ako ste više meseci bili bolesni tada ćete iznenada osetiti sreću kada ponovo budete zdravi. A pre bolesti ste bili zdravi mnogo godina ali niste bili tako srećni, uopšte niste bili srećni; čak niste to ni osetili. Sada ste srećni što ste zdravi. Zašto? Odakle dolazi sreća? Ona dolazi od vaše bolesti. Vaša bolest stvara nesretnosti, to je pozadina. Sada ste ponovo zdravi i to možete osetiti - a možete osetiti samo ako se nešto dogodi kao kontrast.

Kada siromah postane bogat, on je srećan, neverovatno srećan. Ali vi ne vidite da su bogataši srećni. Oni jesu bogati i zato nema smisla biti srećan; oni to uopšte ne osećaju. Što ste bogatiji, to ste sve manje srećni. Ako postanete najbogatiji čovek na svetu zaboravićete na sreću. To se događa svakodnevno. Sreća je samo deo, tek samo ostrvce u okeanu nesretnosti.


Gospodin Džons se grčio od bola dok je slušao kako njegov sin Junior vežna violinu na gornjem spratu. "Ne mogu više izdržati!" kukao je on gospođi Džons. "Godinu dana učenja i najbolja violina koja se može kupiti, a naš sin svira kao da davi mačku."

"Znam da si nezadovoljan", reče gospođa Džons želeći da podrži svog supruga. "On nikada neće biti virtuoz."

"On nikada neće biti ni ulični svirač! Na njega će bacati smeće."

Narednog dana u isto vreme neka čudna tišina se širila. "To je fino", zaključi gospoda Džons. "U ovo vreme Junior uvek vežba."

Osmeh se ukaza na licu gospodin Džonsa. "Mir - to je predivno."

"Šta si uradio?" upita znatiželjno njegova supruga.

"Veoma jednostavno", odgovori gospodin Džons. "Ako američka vlada može platiti farmerima da ne gaje kukuruz, ja mogu platiti svom sinu da ne svira na violini."


Niko ne svira violinu u vašoj kući, niko ne stvara zvuk kao da davi mačku ali vi i dalje ne osećate mir. Vi ne kažete: "Mir - to je predivno." Samo zatvorenik zna šta je sloboda. Kada izađe iz zatvora i pogleda drveće, sunce i nebo, kada pogleda ljude i kada shvati da više nema lanaca na nogama, on zna šta je sloboda. Ubrzo će to zaboraviti.

Vi niste svesni svoje slobode - ili jeste? Da li ste ikada uživali u svojoj slobodi? Jeste li ikada pleali od sreće zato što vam nisu lanci na rukama? Jeste li ikada plesali jer niste zatvorenik? Jeste li ikada plesali zato što možete gledati nebo, zato što ne morate viriti kroz ključaonicu?Ne, nikada niste osetili sreću.


Jedan veoma bogat čovek je poželeo da bude srećan. Pokušavao je na svaki način ali nije uspevao. Išao je kod mnogih svetaca; niko mu nije mogao pomoći. Tada mu neko predloži: "Pođi Mula Nasrudinu. On živi u jednom gradu - jedini je čovek koji bi mogao biti od neke pomoći."

Čovek je pošao sa torbom punom dijamanata i pokazao je Muli Masrudinu koji se odmarao ispod jednog drveta na periferiji grada. On mu je rekao: "Ja sam veoma jadan čovek - želim sreću. Spreman sam da vam dam sve za to, ali ja nikada nisam okusio sreću - a smrt mi se približava. Možeš li mi pomoći? Kako da budem srećan? Imam sve što mi svet može dati ali sam i dalje nesrećan. Zašto?

Mula pogleda čoveka i uradi to tako brzo, da bogati čovek nije mogao shvatiti šta se dogodilo. On samo skoči na čoveka, zgrabi torbu i pobeže.

Naravno, čovek pojuri za njim plačući i zapomagajući: "Pokraden sam, napadnut sam!"

Mula je poznavao sve ulice u gradu pa je trčao cik-cak, tamo-onamo. A bogataš nikada u svom životu nije trčao, a suze su mu lile niz lice dok je plakao i govorio: "Ja sam potpuno pokraden - to je bilo sve što sam stekao tokom celog svog života. Spasite me, ljudi! Pomozite mi!

A i gomila je trčala. I kada su stigli do Mule, on je već bio stigao do mesta gde ga je bogataš našao. Bogatašev konj je i dalje bio tamo, Mula je sedeo pod drvetom. Bogataš je plakao, teško je disao. A Mula mu tada vrati torbu.

Bogataš reče: "Hvala Bogu!" I tada se ukazaše suze radosnice i takav mir.

Mula reče: "Vidiš, ja sam te učinio srećnim. Znaš li sada šta je sreća? Ovu torbu si imao godinama i nisi bio srećan. Trebalo je da ti je neko uzme."


Sreća je deo nesreće. Zato sreća ne treba da bude cilj vašeg života jer ako želite sreću treba da ostanete nesrećni. Što ste nesrećniji, to ćete više trenutaka biti srećniji. Zato cilj nije sreća, cilj je blaženstvo. Nemojte me pitati "Šta je sreća?" zato što to pokazuje da vi tragate za srećom. Ako ste došli ovde da tražite sreću, došli ste na pogrešno mesto. Idite Muli Nasrudinu.

Moj trud je da ovde ostvarim blaženstvo, ne sreću. Sreća je bezvredna: ona zavisi o nesrećnosti. Blaženstvo je transcedencija: osoba ide dalje od dvojnosti biti srećan i nesrećan. Osoba promatra oboje - sreća dolazi, osoba to posmatra i ne biva poistovećena sa time. Ona ne kaže: "Ja sam srećan. Mir - to je predivno."Ona samo promatra i kaže: "Da, beli oblak prolazi." A kada dođu trenuci nesrećnosti, osoba ne postaje nesrećna. Ona kaže: "Crni oblak prolazi - ja sam svedok, posmatrač."

To je smisao meditacije - samo postani posmatrač. Neuspesi dolaze, uspesi dolaze, vi ste nagrađeni, vi ste osuđeni, poštovani ste, uvređeni ste - sve dolazi, sve su to dvojnosti. A vi nastavljate da posmatrate. Posmatrajte dvojnosti, treća snaga se ukazuje u vama, treća dimenzija se ukazuje u vama. Dvojnost znači dve dimenzije - jedna dimenzija je sreća, drugo je nesrećnost. Posmatrajte obe, u vama će se ukazati dubina - treća dimenzija, svedočenje, sakshi. A ta treća dimenzija donosi blaženstvo. Blaženstvo nema suprotnost u sebi. Ono je smirenje, mirnoća, opuštenost. To je ekstaza bez ikakvog uzbuđenja.

Ja ne mogu definisati šta je sreća jer to zavisi od toga koja vrsta osobe si ti. Ono što je sreća za tebe može biti nesreća za tvog brata. To što je nesreća za tebe može biti sreća za tvog komšiju.


Četiri žene su satima sedele pod haubama u salonu za ulepšavanje. Pošto su iscrpele svoja ogovaranja, one su se okrenule ka filozofiji.

Prva dama reče: "Sreća je kada moj suprug donese kući svoju čekovnu knjižicu."

Druga dama zaključi: "Sreća je kada se kockate u Los Vegasu i kada dobijete."

Treća dama prokomentarisa: "Sreća je poći na odmor bez mog supruga i dece."

Četvrta dama zaključi: "Sreća je kada jedete bez straha od viška kalorija."

Na sve to, jedan od frizera prošapta drugome: "Sreća je kada ne moraš slušati ovo kokodakajuće društvo."


To zavisi. Tvoja sreća je tvoja naročita pivrženost; to može biti nesreća za nekog drugog. U tome nema istine; to je samo tvoj san. Ti možeš imati bilo koji san. Za nekoga je moć sreća; za nekoga je novac sreća; za nekoga drugog novac je beda - od njega beži, odriče se novca; on beži od svake moći, odlazi u džunglu. Za nekoga su ljudi sreća; a za nekoga je osama sreća. To zavisi o tebi.

Ja uopšte nisam zainteresovan za sreću. Zato što u osnovi ona zavisi o svojoj suprotnosti - a sve što zavisi o svojoj suprotnosti čini vas podeljenim. Živeti podeljeno znači živeti u paklu. Ja bih želeo da dosegnete do nečega što ne zavisi od svoje suprotnosti - zapravo, do onoga što nema suprotnost. Blaženstvo nema suprotnost. A biti u blaženstvu znači stići domu svom: osoba postaje Buda - smiren, stišan, opušten, miran, a ipak krajnje blaženstven.
Osho

понедељак, 24. јануар 2011.

Leptir

Jednog dana pojavio se maleni otvor na cauri. Covek je sedeo i gledao kako se leptir nekoliko sati muci, da bi izvukao svoje slabasno telo kroz taj maleni otvor.

Onda je leptir prestao da se pomera. Ucinilo se da ne moze dalje. Zato je covek odlucio da pomogne leptiru. Uzeo je makaze i rasekao cauru. Leptir je sa lakocom izasao, ali je imao krhko telo i smezurana krila.

Covek je nastavio da posmatra leptira, ocekujuci da ce se svakog trenutka krila otvoriti, povecati i rasiriti, kako bi podrzala leptirovo telo i osnazila ga. Medjutim, nista se nije dogodilo. Leptir je citav svoj zivot proveo puzeci okolo, sa slabasnim telom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poleteo.

Covek, uprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namerama, nije razumeo da je poteskoce, kroz koje je leptir morao proci izlazeci iz caure, osmislio Bog, kako bi krv iz tela leptira potekla u krila. I kada se oslobodi caure, da bude spreman da leti.

Ponekad su poteskoce upravo ono sto nam treba u zivotu. Kada bi nas Bog oslobodio svih prepreka, osakatio bi nas. Nikada ne bismo postali onoliko snazni koliko mozemo biti. Nikada ne bismo leteli.

Trazio sam snagu, i Bog mi je dao poteskoce koje su me osnazile.
Trazio sam bogatstvo, i Bog mi je dao mozak i telo da mogu da radim.
Trazio sam hrabrost, i Bog mi je dao prepreke koje je trebalo savladati.
Trazio sam ljubav, i Bog mi je dao ljude kojima treba pomoci.
Trazio sam usluge, i Bog mi je dao prilike.
Nisam dobio nista od onoga sto sam trazio.
Ali, dobio sam sve sto mi je trebalo.

Zivi zivot bez straha i suoci se sa preprekama. I znaj da ih sve mozeš savladati.<3

четвртак, 20. јануар 2011.

Lek za dušu

Аутор Horizonti. Написано датума: Среда, Јануар 19, 2011 у 4:36 по подне
Najlepši dan? Danas.
Najveća prepreka? Strah.
Najlakša stvar? Pogrešiti.
Najveća pogreška? Napuštanje.
Izvor svih zla? Egoizam.
Najlepša razonoda? Posao.
Najgora propast? Malodušnost.
Najbolji učitelji? Deca.
Primarna potreba? Komunikacija.
Najveći izvor sreće? Biti koristan drugima.
Najveća misterija? Smrt.
Najveća mana? Loše raspoloženje.
Najopasnija osoba? Lažljivac.
Najgori osećaj? Ogorčenje.
Najlepši dar? Oprost.
Neprocenjiva vrednost? Dom.
Najbrži put? Ispravan put.
Najugodniji osećaj? Unutrašnji mir.
Uspešna obrana? Osmeh.
Najbolji lek? Optimizam.
Najjača sila na svetu? Vera.
Najneophodnije osobe na svetu? Roditelji.
Najlepša od svih stvari na svetu? Ljubav.
Inteligencija bez ljubavi čini te nemoralnim.
Pravednost bez ljubavi čini te neumoljivim.
Diplomatija bez ljubavi čini te licemernim.
Uspeh bez ljubavi čini te arogantnim.
Bogatstvo bez ljubavi čini te pohlepnim.
Ljubaznost bez ljubavi čini te servilnim.
Siromaštvo bez ljubavi čini te ponosnim.
Lepota bez ljubavi čini te apsurdnim.
Autoritet bez ljubavi čini te tiraninom.
Posao bez ljubavi čini te robom.
Jednostavnost bez ljubavi oduzima ti vrednost.
Molitva bez ljubavi čini te introvertnim.
Zakon bez ljubavi te pokorava.
Politika bez ljubavi čini te egoistom.
Vera bez ljubavi čini te fanatikom.
Krst bez ljubavi pretvara se u mučenje.
ŽIVOT BEZ LJUBAVI NEMA SMISLA.

среда, 12. јануар 2011.

“Ko sam ja?” – upita mladić Starca.
“Ti si ono što ti misliš.” – odgovori Starac. – “Objasniću ti jednom pričom.”

“Jednog dana, pored gradskih zidina, u sumrak su se mogle videti dve osobe koje se grle.”

“To su tata i mama.” – misli nevino dete.

“To su ljubavnici.” – misli čovek pokvarene mašte.

“To su dvoje prijatelja koji se nisu videli dugi niz godina.” – misli čovek koji živi sam.

“To su dva trgovca koji su sklopili dobar posao.” – misli čovek pohlepan za novcem.

“To je otac koji grli sina koji se vratio iz rata.” – misli žena nežne duše.

“To je kći koja grli svoga oca koji se vratio sa puta.” – misli čovek ožalošćen zbog smrti svoje kćeri.

“To su zaljubljeni.” – misli devojka koja sanja o ljubavi.

“To su dvojica koji se bore na smrt.” – misli ubica.

“Ko zna zašto se grle?” – misli uskogrudi čovek.

“Kako je lepo videti dve osobe koje se grle.” – misli čovek Božji.




“Svako misli,” – zaključi Starac – “zavisno o sebi šta je. Pronikni u svoje misli: ti možeš reći puno više o tome ko si nego tvoj učitelj.”