понедељак, 8. август 2011.

Podsetnik


Za sve koji su rođeni 1950-te, 60-te, 70-te i 80-te!!!!

Za svu decu koja su rođena i preživela 1950-te, 60-te, 70-te i 80-te. Prvo, preživeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je bolela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes. U to vreme upozorenja u stilu "čuvati daleko od dohvata dece" na bočicama sa lekovima, vratima i ormarima nisu postojala. Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampers. Pišali smo u krevet. Kao deca, vozili smo se u autima bez pojasa i vazdušnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolerima. Pili smo vodu iz creva za zalivanje bašte, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Delili smo flašicu Cocte ili Cole sa našim prijateljima i NIKO nije umro zbog toga. Jeli smo mlečne sladolede, beli hleb i pravi puter, pili koktu i sokove koji su i tada bili puni sećera, ali nismo bili debeli zato što smo smo se STALNO IGRALI NAPOLJU. Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po celi dan, skrivača, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, fantoma i svega ostalog što je samo dečja mašta bila u stanju smisliti,sve dok se nije upalila ulična rasveta koje onako nije bilo previše. Neretko, nas niko nije mogao naći po celi dan, pa je i roditeljska pljuska bila dio odgoja a bez zlostavljanja u obitelji. I nikad nije bilo problema... Provodili smo cele dane radeći trkaće daske od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako rešiti problem. Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi. Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa pa smo ipak završavali nekakve škole. Nama nisu prodavali drogu ispred škole...Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne), nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, komputere, Internet, chat rooms....... MI SMO IMALI PRIJATELJE I MI SMO IŠLI NAPOLJE DRUŽITI SE S NJIMA ! Padali smo s drveća, znali se poseći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga. Igrali smo se s lukom i strelom, bacali petarde za Novu godinu,čitali hrpe crtanih romana i sve smo to preživeli bez posledica! Vozili smo se biciklom ili peške dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno! Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. U stvari, bili su često stroži nego sam zakon! Poslednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u istoriji čovečanstva. Naše generacije su dale najbolje inovatore i naučnike do danas. Imali smo slobodu, pravo na greške, uspeh i odgovornost. I naučili smo živeti s tim ! I ti pripadaš toj generaciji?

ČESTITAM! MOŽDA ĆES ŽELETI PODELITI OVO SA OSTALIMA KOJI SU IMALI SREĆE ODRASTI KAO PRAVA DECA, PRE NEGO ŠTO SU ADVOKATI, DRŽAVE I VLADE POČELI ODREĐIVATI KAKO TREBA ŽIVETI !


Нема коментара:

Постави коментар